Dvadeset i četiri sata Patnje naše Gospodina Isusa Krista

Dvadeset i četiri sata Gorke Muka našega Gospodina Isusa Krista po Luisi Piccarreti, Maloj Kćeri Božanske Volje

† Drugi sat
Od 18 do 19 †

Isus se odvajaju od svoje Majke i kreće prema Gornjoj sobi

Priprema prije svakog sata

Dragi Isuse! Kako sam podijelio bol tvoje odvajanja i boli tvoje majke, vidim da si izabrao otići gdje te zove Otčeva volja. Ipak, Sin i Majka su ujedinjeni ljubavlju koja vas čini nerazdvojivima. Tako, moj Isuse, ostavljaš sebe u srcu svoje majke, a tvoja mila majka ostavlja sebe u tebi.

Blagoslovljajući jedni druge, ti, Isuse, obgrli svoju Majku posljednji put, unesi joj hrabrost u gorak patnju koji je čeka, daj joj posljednje oproštaj i odi. Ali tvoje bljeđalo lice, tvoja treperava usna, glas preplavljen bolom, kao da si želio izbijati u suze dok se opraštate, kažu mi koliko voliš svoju majku i kako te boli što je moraš ostaviti. Međutim, da bi ispunili Otčevu volju, podvrgnete se ovoj najvišnjoj volji, ujedinjeni ljubavlju. Tako činite otkup za one koji ne maraju za Božiju volju zbog prevelike privrženosti rodbini i prijateljima ili zato što ne mogu savladati zakonite i svete naklonosti kada moraju. Stoga se ne odazivaju na stepen svetosti kojim ih Bog zove. Isuse, koliku bol ti čine duše koje odbacuju tvoju ljubav iz svojih srca da bi bile zadovoljne ljubavlju stvorenja!

Moja ljubezi! Dok se iskupljam s tobom, dopusti mi ostati sa tvom Majkom, utješujući i podržavajući je dok si otišao. Nakon toga ću ubrzati korake da te ponovno dostignem. Ali na veliko moje žalost moram vidjeti kako se ma majka trese od straha. Bol razlaze je tako velika da joj glas umire na usnama i ne može izgovoriti riječ; skoro omamljuje i govori riječi u prekomjernom ljubavlju: “Sine moj, blagoslovljavam te!” Kako bolna odvajanja, gorka kao smrt! Opuštena Kraljice Tuga! Daj mi da te podignem, osušim tvoje suze i podijelim tvoju gorku patnju.

Maja moja! Neću te ostaviti samu. Oh uzmi me s sobom. Nauči me u ovom bolnom satu kako braniti i utješivati Isusa, kako se iskupljivati, i hoće li položiti život u njegovoj obrani. Ostat ću miran pod tvojim zaštitnim ogrtačem. Ali na jedan pogled od tebe letjet ću k Isusu, donijeti mu tvoju ljubav, tvoje naklonosti, tvoja nežnosti, ujedinjene s mojim, i staviti ih u svaku njegovu ranu, u svaku kap krvavi, u svaki jad i uvredu. Nežno majčina i kćerina ljubav koju vidi u svakom patnju utješit će mu bol. Tada ću se ponovno skloniti pod tvoj zaštitni ogrtač i donijeti ti nežnost njegove ljubavi da utješi srce preplavljeno bolom. Maja moja, moje srce jako kuca, želim otići k Isusu. Dok poljubim tvoje majčine ruke, blagoslovi me kao što si blagoslovila Isusa i dopusti mi da odem k njemu.

Moj slatki Isuse! Ljubav mi pokazuje put kojim ideš. Diram te dok hodaš ulicama Jeruzalema s tvojim voljenim učenicima. Gledam te i vidim da si još blijed, čujem tvoj blagi glas. Ali zvuči tako tužno da probada srca tvjih učenika i oni su potpuno potreseni. "Ovo je posljednji put," kažeš, "da ću s vama hodati ovim putom. Sutra će me po njemu vući vezanog, sa tisućom uvreda." Ukazujći na mjesta gdje će te najgore zlostavljati i mučiti, nastavljaš: "Sunac mojega života zalazi kao sunce u nebu; sutra o ovome času više neću biti. A kad se sunce uzdiže, ja ću se na treći dan ponovno uzdignuti." Na ovo izjavu apostoli postaju još tužniji i zamiru. Ne znaju kako odgovoriti. Ali ti, moj Isuse, dodaješ: "Hrabrosti, ne tuguite! Neću vas ostaviti, nego ću uvijek biti s vama. Samo je potrebno da umrem za spas vaških duša." Kad tako govoriš, moj Isuse, duboko si potresen. Tremolirajućim glasom nastavljaš učiti svoje učenike. Prije nego što se zaključaš u cenakel (Gornja soba), još jednom razmatraš zalazeće sunce. Tvoj život također dolazi kraju. -

Pružiš sve svoje korake onima koji su u večeri svoga života i daruj im milost da kući ode u tebi. Također iskupljuješ one koji, unatoč teskobama i razočaranjima života, uporno odbijaju predati se tebi. Tada ćeš ponovno pustiti svoj pogled da luta oko Jeruzalema, mjesta tvjih čuda i mjesto blagodati. Ali Jeruzalem već priprema križ za tebe kao nagradu za sve tvoje dobrote, oštri klince da izvrši ubistvo Boga. Zadrhtiš, srce ti želi puknuti. Žališ propast grada. Na ovaj način činiš iskupljenje za tako mnoge duše posvećene tebi, koje si s velikom brigom odabrao da iz njih stvoriš čuda svoje ljubavi, ali su neblagodarne dovoljno da ne odgovore na tvoju ljubav i umjesto toga ti daju najgoru gorčinu okusiti.

Želim iskupljenje s tobom, time olakšavajući muke tvoga srca. Sam vidim da osjećaš grozu pri pogledu na Jeruzalem. Okreneš svoj pogled da uđeš u Gornju sobu.

Moja ljubavi! Prižmi me k svome srcu, da njegova gorčina postane moja i ja je mogu ponuditi Ocu zajedno s tobom. Ali ti gledaš na dušu moju pogledom milosti, lijevaš u nju svoju ljubav i daruj mi svoj blagoslov.

Razmatranja i vježbe

od sv. oca Annibalea Di France

Isus se brzo udaljuje od svoje Majke, iako mu Najtješniji Srcu pretrpi šok.

Spremni smo li žrtvovati čak i najlegitimnije i svete naklonosti kako bismo ispunili Božju Volju? (Ispitajmo se posebno u slučajevima odvajanja osjeta Božje Prisutnosti ili osetilne pobožnosti).

Isus nije učinio svoje posljednje korake uzalud. U njima je proslavio Oca i zamolio za spasenje duša. Moramo staviti iste namjere u naše korake koje Isus stavlja - to jest, da se žrtvujemo za slavu Oca i dobrobiti duša. Također moramo zamišljati kako postavljamo svoje korake u one Isusa Krista; a kao što Isus Krist nije učinio njih uzalud, nego je u svojim koracima obuhvatio sve korake stvorenja, popravivši sva njena klevetanja, da bi dao slavu koja pripada Ocu i Život svim grešnim stvarima tako da mogu hodati putem dobra - tako mi moramo učiniti isto, postavljajući svoje korake u one Isusa Krista sa njegovom namjerom.

Hodamo li ulicama skromno i skladno kako bismo bili primjer drugima? Kao što je patioćalni Isus hodao, on bi povremeno pričao s apostolima o svojoj bliskoj Patnji. Što govorimo u našim razgovorima? Kad se prilikom pokaže, činimo li Patnju Božanskog Otkupitelja predmetom naših razgovora?

Vidjevši apostole tužne i odustale, Ljupljivi Isus pokušao je utješiti ih. Stavljamo li u našim razgovorima namjeru da olakšamo Isusu Kristu? Pokušavamo li učiniti to po Volji Božijoj, unoseći duh Isusa Krista u druge? Isus ide u cenaculu. Moramo obuhvatiti svoje misli, osjećaje, otkucaje srca, molitve, radnje, hranu i posao Srcem Isusa Krista u činu djelovanja; a tako učineći, naše će radnje steknuti Božanski stav. Međutim, jer je teško uvijek zadržavati ovaj Božanski stav, budući da duši pada težko neprekidno spajati svoje djele u Njemu, može duša nadoknaditi s dobrom voljom svoga stava, i Isus će biti vrlo zadovoljan. Postat će buden Čuvar svakog njezina misli, riječi i otkucaja srca. On će te djele postavljati kao pratnju unutar i izvan sebe, gledajući na njih s velikom Ljubavlju, kao plod dobre volje stvorenja. Tada kad duša spajajući se u Njemu čini svoje trenutne radnje s Isusom, Dobri će Isus osjetiti tako privlačnu prema toj duši da će učiniti što ona radi zajedno s njom, pretvarajući posao stvorenja u Božanski Posao. Sve ovo je efekt Božanske Milosti koja sve uzima u obzir i nagrađuje sve, čak i najmanji čin po Volji Božijoj, kako bi se stvorenje nebi oštetilo ničim.

O moj Životu i Sve, da tvoje korake upućuju na moje, a dok hoda zemljom, nek' su mi misli u Nebu!

Žrtva i Zahvala