Dvadeset i četiri sata Patnje naše Gospodina Isusa Krista

Dvadeset i četiri sata Gorke Muka našega Gospodina Isusa Krista po Luisi Piccarreti, Maloj Kćeri Božanske Volje

† Peta Sata
Od 9 do 10 POPODNE †

Prva Sata Isusovog Patnje na Maslinskoj Gori

Priprema prije Svake Sate

Priprema za Tri Sate na Maslinskoj Gori u Vrtu Getsemani

Moj tužni Isuse! Privučena Tvojom ljubavlju, dolazim da Ti pratim družbu u Vrtu maslinova. Znam da me zoves, ali pitam se: Zašto ovi nagoni ljubavi? Je li moj Isus, proganjan od svojih neprijatelja, možda u takvom stanju tuge da želi moje društvo? Žurim na krilima ljubavi, ali drhtim kada ulazim u Vrt maslinova u tamu noći. Postalo je hladno. Listovi stabala meko se kreću, kao da šapuju u snu, objavljujući tugu, tužnost i smrt čovjeka patnje.

Zvijezde svojim blagim sjajem gledaju Isusa, kakav bi to bio s plačljivim očima. Kada su ih suze potaknule na duboku sažaljivost, optužuju me zbog moje neznanosti. Drhtim. Osipajući se u tami, tražim Gospodina uz vik: “Isuse, gdje si? Zoveš li me k tebi i ne dajem mi da te vidim? Pozivas li me i skrivaš se?” Ali nijedan odjek ne odgovara na moj glas, strah sve oko mene, užas i duboka tišina. Slušam i čujem drhtav dah - zaista sam pronašao Isusa. Ali kakva tužna promjena! To više nije Isus, čije je lice sjalo divnom ljepotom na Euharistijskoj večeri. Sad ga obuzima smrtna tužnost koja izobličava prirodnu ljepotu njegovih crta. Uzbuđujem se mislju da možda neću više čuti njegov glas. Stoga mu objimljujem noge, postajem smioniji, zagrlivši ga, stavljam ruku na njegovo čelo da ga držim uspravno i tiho zovem: “Isuse, Isuse!” A On, pogođen mojim glasom, gleda me i govori:

"Duše moja, ti ovdje? Čekao sam te jer je tuga što svi ostavljaju mene sama duboko obilježila.

Čekao sam te da budeš svjedokom Mojih patnji i da pijemo zajedno s Mnom čašu koju Mi je pripremio Moj nebeski Otac. Pit ćemo ju zajedno, ali to neće biti čaša osvježenja nego nesagledive gorčine. Osjetio sam potrebu za ljubaznom dušom da barem nekoliko kapljica pije od nje, pa te zovem. Prihvati je dakle i podijeli sa Mnom tužnu moju sudbinu i daj Mi jamstvo da me nećeš ostaviti samog u ovom času napuštenosti." Evo ti, moj Isuse, uronjen u tugu, pijemo zajedno čašu Tvojih patnji. Nikad te neću ostaviti na samoj strani.

Međutim, Isus ulazi u agoniju smrti i podnosi muke koje nikada prije nisu vidjene.

Isuse moja ljubavi! Reci mi, zašto si tako tužan, tako žalostan sam ovdje u vrtu i ove noći? Znam da je to posljednja od Tvojeg smrtnog života. Samo nekoliko sati pa će početi Tvoja Patnja. Mislila sam da ću ovdje naići na Tvoju majku, Magdalenu i Tvoje vjerne apostole. Umjesto toga, našao si tebe samo i u agoniji koja izgleda kao okrutna smrt bez dopuštenja da umreš.

Moje najveće dobro i sve moje! Ne daj mi li odgovora? O govori mi! ...Ali čini se da ti glas slabi od tako velike tuge; čak i Tvoj pogled, inače pun svjetlosti, je tako tužan. Čini mi se da tražiš utješanje i pomoć. Tvoy bledi lice, usne suhe od vatre ljubavi, treseći oblik, srce koje silno kuca, koje traži duše, daje ti izraz koji bi se moglo pomisliti da želiš nestati s jednog trenutka na drugi. Sve mi govori da si osjećao sam i želješ moju družbu.

Sada sam blizu Tebe, moj Isuse. Ali moje srce slabi kada te vidim ležeti na tlu. Uzmi te u svoje ruke i pritisni ti na srcu. Želim brojati sve Tvoje patnje, jednu po jedna, sve trpljenje što si pretrpio, kako bih Ti ponudio utješanje i saosjećanje u ime svih ljudi. Moj Isuse! Dok te držim u svojim rukama, tvoja patnja raste.

Osjetio sam da mi tok vatre kruži po venama. Krv kliče u njima, čini se da želi puknuti vene i izliti iz njih. Reci mi, moja draga, što ti je? Ne vidim biča, trnja, eksera, križa. Ipak, kada položim glavu na Tvoje Srce, osjećam trnje koje ga probadaju i nemilosrdne bičeve koji ne poštede nijednog dijela Tvojeg božanskog bitka, unutra ili vani. Vidim Tvoje ruke skrštene još više konvulzivno nego što su ekseri mogli učiniti. Reci mi, moja slatka dobra, tko ima takvu vlast i u Tebi da te muči smrt koliko puta dopušta patnju?

Sada mi se čini da je moj blagoslovljeni Isus otvorio usne i rekao mi slabim i mrtvim glasom: "Kćeri, želiš li znati tko Me muči više od katatora? I zašto su Muke koje Mi nanose gotovo ništa u poređenju s onime što sad trpim? To je ljubav, vječna ljubav, koja Me natera da podnosim sve bol do samog kosti, koju katatori mojoj osobi nanose polako. Da, to je ljubav koja vlada nad Mnom i u Meni. Ljubav postaje za Mene klin, ljubav postaje bič, ljubav postaje trnov krunica. Ljubav mi je sve, ljubav je moje vječno patnjenje, dok ono što trpim u svojoj čovjekosti jest samo privremeno. Dijete, uđi u Moje Srce, izgubi se u Mojoj Ljubavi. Samo tako ćeš razumjeti šta sam za te patio i koliko sam te volio. Na taj način naučićeš i ti da Me voliš i da trpiš samo radi ljubavi."

Moje Isuse! Budući da me pozivas u svoje srce da vidim Tvoju ljubav, dolazim. Ali šta vidim? Čuda ljubavi koja Te ne kruni prirodnim trnjevima nego vatrama; ne muči tvoje divno tijelo bičevima od konopa nego bičevima od vatre; ne probada Tvoje ruke i noge klinovima od željeza nego klinovima od vatre. Sve je vatra. Prodiruće Te do samih kosti, pretvoriće cijelu tvoju čovjekost u vatu i nanosiće Ti nesagledive i smrtonosne muke još gorkije od onih Tvoje Strasti. Priprema u Tvome Krvi kupelj Ljubavi za sve duše koje žele očistiti se od svake mrlje i steknuti pravo biti djetli ljubavi.

O bezgranična Ljubavi! Osjećam se potopljen pred Tvojom veličinom. Saznajem da bih morao biti sve ljubav kako bi ušao u tvoju ljubav i razumio je. Ali nisam, moj Isuse. Budući da ipak želiš moje društvo, molim Te da me potpuno ispuni ljubavlju, da kruniš moju glavu i svaku misao krunom ljubavi.

Napravi također, bezgranična Ljubavi, da ništa u meni ne bude što nije oživljeno životom ljubavi. Molim Te još i da mi pribiješ ruke i noge klinovima od ljubavi, tako da sve u meni postane ljubav i teži prema ljubavi; da ja, obučen ljubavlju, hranjen ljubavlju, budem pričvršten Tebi ljubavlju i ništa unutra niti van me ne smije odvojiti od ljubavi.

Razmatranja i Vježbe

od sv. oca Annibalea Di France

U ovom satu, napušten od svoga Vječnog Oca, Isus Krist je patio tako Žarku Vatru Ljubavi da bi mogao uništiti sve moguće i zamislive grijehe, i Zapaliti svojom Ljubavlju sve stvorenja, čak i s milijuna i milijuna svjetova, i sve izgubljene duše pakla ako nisu vječno uporne u svome zlu. Uđimo u Isusa, i nakon što smo prodrli u njegov cijeli Unutrašnji svijet, u njegove najintimnije vlakna, u te Žarke otkucaje srca, u njegovu Inteligenciju koja je bila kao da je Zapaljena, uzmemo ovu Ljubav i obukmo se njome unutra i van s Vatrom koja je Isusa Palila. Zatim, izlazeći iz njega i lijevajući sebe u njegovu Volju, nađemo tamo sve stvorenja. Dajmo svakom od njih Ljubav Isusovu, a dodirnuvši im srca i umove ovom Ljubavlju pokušajmo potpuno ih pretvoriti u Ljubav. Zatim, s Željama, s Otkucajima srca, s Mislima Isusa formirajmo Isusa u srcu svakog stvorenja. I onda ćemo Mu donijeti sve stvorenja koja imaju Isusa u svom srcu, i postaviti ih oko njega, govoreći mu: “O Isuse, mi ti donesemo sva stvorenja sa toliko Isusova u njihovim srcima da bi ti pružili olakšanje i utjehu.”

Mi nemamo drugog načina da ti pružimo olakšanje tvojoj Ljubavi osim što svako stvorenje donesemo u tvoje Srce!” Time ćemo Isusu dati pravo olakšanje, jer Plamenovi koji ga Pale su takvi da on neprestano ponavlja: “Ja gorim i nitko ne uzima moju Ljubav. O molim vas, dajte mi olakšanje, uzmite moju Ljubav i dajte mi ljubav!”¹

A da bismo se u svemu podudarali s Isusom, moramo se vratiti unutra sebe, primjenjujući ove razmatranja na sebe: u sve što radimo, možemo li reći da postoji neprekidni tok Ljubavi između nas i Boga? Naš život je neprekidan tok Ljubavi koji dobivamo od Boga; ako mislimo, tokuje Ljubav; ako radimo, tokuje Ljubav. Riječ je Ljubav, otkucaj srca je Ljubav; sve dobijamo od Boga. Ali idu li sva ta djela prema Bogu s Ljubavlju? Nađe li Isus u nama slatko čarobništvo svoje Ljubavi koja teče prema njemu, tako da bi, očaran ovim čarobništvom, prelijevao nas još Obilnijom Ljubavlju?

Ako nismo postavili namjeru trčati zajedno u Ljubavi Isusovoj u sve što smo uradili, uđimo unutra sebe i zamolimo ga za oprost zbog toga što mu smo uzrokovali gubitak slatkog čarobništva njegove Ljubavi prema nama.

Dajemo li se raditi Božjim Rukama, kao da je Čovječnost Isusa Krista dala? Moramo sve što se događa unutra nas, što nije grijeh, uzeti kao Božno Obrtništvo. Ako to ne učinimo, odbijamo slavu Ocu, pustimo Božji Život i gubimo svetost. Sve što osjetimo unutra sebe—Nadahnuća, umrtvljenja, Milosti—nije ništa drugo do Obrtništvo Ljubavi. I uzimamo li ta stvari tako kako Bog želi? Dajemo li Isusu slobodu da radi, ili ih uzimajući na ljudski način i kao beznačajnima, zapravo odbacujemo Božno Obrtništvo, prisiljavajući ga da savije Ruku? Predajemo li se u njegove Ruke kao da smo mrtvi kako bismo primili sve udarce koje će Gospodin raspolagati za naše osvećenje?

Moja Ljubavi i moj Sve, neka tvoja Ljubav me poplavi svuda, i Pali sve što nije Tvoje. I neka moja ljubav uvijek teče prema Tebi da bi spalila sve što može žaliti tvoje Srce.

¹ Kako je uzvišeno misao: Isus je tako zapaljen ljubavlju da postaje vatra ljubavi u Njemu, preplavljajući i potrošeći Ga. Sada on traži duše koje ga oslobađaju od te vatre koja mu toliko boli apsorbirajući njegove plamenove. Osvežavaju ga dijeljenjem ugljena ljubavi s njim. Koliko je istinito da je srce Isusovo trnovište koje gori bez potrošnje. Trnovište samo po sebi, međutim, jest zbirka trnova koja su u plamenu. Bože moj! Ako Isus tako žudno želi biti voljen od nas, koliko bi nam bilo lako zapaliti se njegovom ljubavlju ako aktivno počnemo umirati za sebe!

Molitva zahvalnosti nakon svakog Svetoga sata na Maslinskoj gori

Žrtva i zahvalnost