Dvadeset i četiri sata Patnje naše Gospodina Isusa Krista

Dvadeset i četiri sata Gorke Muka našega Gospodina Isusa Krista po Luisi Piccarreti, Maloj Kćeri Božanske Volje

† Četvrti sat
Od 4 do 5 POPODNE †

Sahrana Isusa. Marijina gorka pustoš

Priprema prije svakog sata

Moj Isuse! Prva koja te uzima na svoje naručje nakon što si skinut sa križa je tvoja žalostna Majka. U njezinu naklonu leži tvoje glava probodena trnjem. Moja najmilostiija Majko! Ne smatraj da ti je ispod dostojanstva podnijeti me u svojoj družbi. Omogući mi, zajedno s tobom, da izrazim svoje posljednje počasti mojemu voljenom Isusu.

Da, to je istina, prekoreni si mene ljubavlju i blagostima da dotaknem moga Isusa. Ali ću se truditi što savršenije mogu imitirati tebe kako bih zaslužio Njegovo zadovoljstvo u svemu.

Tvojim rukama i mojim, izvlačimo trnje koje okružuje njegovu dragocjenu glavu. S tvojem obožavanjem, kojeg nudiš u najdubljoj poniznosti i pobožnosti, neka se spoje s mijenom.

Nebeska Majko, već si spremna da svojim rukama operješ krv od onih očiju koje su jednom davale svjetlost duha cijelome svijetu, a sad su zamračene i ugašene. O Majko, zajedno s tobom želim iskupljivati sve grijehe koji je čovjek počinio zbog požude za vidljivim stvarima.

Slatka Majko, vidim te kako razmatraš lice svoga mučeničkog Isusa u suzama i boli. Spajam svoju bol i svoje suze s tvojima. Zajedno očistimo Njegovo najsvetije lice od nečistoće. Obožavajmo to lice puno božanske veličine, koje uzbuđuje nebo i zemlju, a sad ne daje znak života.

Obožavajmo, Majko moja, Njegovo sveto, božansko usta, koja su privukla tako mnoga srca melodičnim zvukom svojih riječi. Majko, pritisni svoje usne na te blede i bezkrvne Isusove usne, koje je smrt zauvijek zatvorila.

Majko, neka i mi poljubimo one stvaralačke ruke koja su nam radila tako mnoga čuda, one probodene ruke koje već postaju hladne i skrčene od rigor mortisa. Pečaćmo sudbinu svih duša u ovim svetim ranama. Isus će ih ponovno naći pri uskrsnuću, a jer si ti zatvorila njihove stigme, nikad više neće biti izgubljena duša. Majko, obožavajmo ove duboke stigme u ime sviju ljudi i za sve ljude.

Nebeska Majko, već si spremna da poljubiš noge svoga siromašnog Isusa. Kako su stravične njihove stigme! Noževi su odrvali dijelove mesa i kože, a težina svetog tijela ih je proširila. Zajedno neka veneramo ove stigme i obožavajmo ih s najdubljom poniznosti. Pečaćmo u njima sve korake grešnika, da bi dok hodaju osjećali Isusa koji hodaje pored njih, te više ne smiju nadahnuti na griješiti ga.

Vidim te, tužna Majko, kako je tvoj pogled usmjeren na srce probodeno kopljem. O zatvori me i sahrani u njemu. Ako tako čuvaš moje srce i život, ostat ću sakriven u njemu vječno. Daj mi svoju ljubav, Majko, da volim Isusa; daj mi svoje srce da bih mogao moliti za sve ljudi, patiti i iskupljivati svaki grijeh nanesen ovom srcu.

Ne zaboravi, Majko, kako Ti predaješ mojeg Isusa grobnici, ja također želim biti sahranjen s Njim Tvojim rukama da bih jednog dana uskrsnuo s Njime i sa svime što mu pripada.

Sad želim ti, najljubavnije Majko, iskazati tribut moje sinovske ljubavi. Duboko sam žao za tobom. Da je to moguće, ujedinio bih svaki otkucaj srca, svaku želju, cijeli život stvorenja i položio bih ga pred tvoje noge kao dokaz mog sudjelovanja u Tvojoj patnji i ljubavi. Osjećam sažaljenje za tobom zbog ogromne boli koju si pretrpjela kada si vidjela Isusa: mrtvog, okrunjenog trnjem, razderanog udarcima i klinovima; kad si vidjela one oči koje više ne gledaju na tebe, uši koje više ne čuju tvoj glas, ustima koja više ne govore s tobom, rukama koje više ne blagoslivljaju te i nogama koje više ne prate te. Da je to moguće, dala bih ti srce Tvojeg Isusa, prelijano ljubavlju. Dala bih ga ti da pokazam svoju sažaljivost, kako si zaslužila, i da utješim u ekstremnoj gorčini tvoje boli.

"O, koliko su mi drage duše! Koštaju me životom Mojeg Sina, koji je također Bog. A ja, Njegova Majka i Suotkupiteljica ljudskog roda, ostavljam ti duše kao nasljedstvo, o sveta Križu."

Tužna Majko! Već se pripremaš da učiniš posljednju žrtvu i sahrani Tvojeg Božanskog Sina. Potpuno posvećen volji Neba, daj mu poslednje pratnje i položi ga u grob vlastitim rukama. Kad položiš tijelo u grob, oprosti se od Njega i poljubi Ga posljednji put; prevladava te bol koja želi da ti razbije srce. Ljubav i bol vežu Te za bezživotno trulo, a obe su tako velike kao da žele ugasiti plamen Tvojeg života poput onog Tvoga Sina.

Sirota majko! Kako ćeš se nositi bez sina koji ti je bio sve, život tvoj? Ali takav je savjet vječnog voljenja. Moraš boriti se s dvije neukrotive sile: ljubavlju i Božanskim voljom. Ljubav te veže za grob i želi spriječiti razdvajanje; Božanska volja je protiv toga i traži svoju žrtvu. Tužna majko! Što da radiš? Koliko sam ti žao. Anđele, dođite i odnijete Je od udova Isusovog tijela zamrznutih u smrti, inače će i ona umrijeti.

Ali, o čudo! Dok Ti, moja Majko, izgledaš ugasnuta s Isusom, čujem Tvoj glas, treperav od boli i prekidan uzdišanjem, koji kaže:

"Moj dragi sine!" "Još mi je ostala jedna utjeha koja olakša moju patnju: mogu izlijevati svoju bol nad ranama Tvojeg najsvetijeg čovjeka, obožavati i poljubiti ih." "Sada mi je ova utjeha također oduzeta." "Božja volja to je odlučila, i ja se predajem." "Ali znaj, moj sine, da iako želim, ne mogu." "Samo misao na razdvajanje od Tebe iscrpljuje moje snage." "Dah života mi izdiše iz mene." "O dopusti mi, da bih bila dovoljno jaka za ovu gorčku razdvojbu, potpuno biti zakopana u Tebe i upiti Tvoj život, Tvoje patnje, Tvoja iskupljenja i sve što si Ti u meni." "Samo razmjena života između Tebe i mene može mi dati snagu da žrtvujem razdvajanje od Tebe."

Tužna majko! Već se klanjate glavom prema glavi Isusa, poljubite je i zatvarate svoje misli u mislima Isusovim. O kako bih voljela udahnuti svoju dušu u Njega da bih mogla dati život za život.

Tužna majko! Vidim Vas kako poljubite umrle oči Isusa. Kako patite jer više ne gledaju na Vas! O koliko puta su ti božanski oči, kada bi vas gledali, prenijeli u radosti raja i život iz smrti!¹ Ali sada kad više ne daju pogleda Vama, vjerujete da morate umrijeti. Duboko upirate svoje oči u Njegove i uzimate njegove oči, suze i gorčku bol koju je vid na tako mnogo uvreda, zlostavljanja i prezira od stvorenja izazvao u Njemu. Majko probodena boli! Zovete i zovete Isusa i govorite:

"Sine moj, je li moguće da više ne slušate mene, koja sam došla hitno na najmanji znak koji ste mi dali?" "Zovem Vas u suzama i Vi me ne slušate?" "O ljubav jakom osjećajem uzrokuje veću mučninu nego okrutni tiranin." "Vi ste mi bili više od mog vlastitog života." "Kako bih preživjela ovu bol?" "Stoga ostavljam svoje slušanje u Vašem i tražim za sebe ono što su Vama morala slušati vaša uši u Tvojoj Patnji." "Samo Vaše patnje i Vaša bol mogu mi dati život."

Kad tako govorite, moja Majko, bol koju osjećate u srcu je takva da vam izbijegne glas i ostanete nepomična. Moja siromašna, siromašna majko, kako te žalim! Kako okrutnu smrt morate trpjeti opet i opet!

Tužna majko! Božja volja se ostvaruje i stavlja Vas u pokret. Ali ponovno pogledajte u lice mrtvoga i viknite:

"Moj dragi sine, kako si se izobličio! Ako me ljubav ne bi uputila da si ti Moj Sin, Moj život, Moje sve, više te ne bih prepoznao. Tvoja prirodna lijepota je poblijedjela, tvoje ružičaste obože su postale blede, svjetlost i milost koja je sjala s tvoga lijepog lica i očaravala sve koji te pogledaše pretvorile su se u bljedilo smrti. Dragi sine, kako si teško prebijen! Kako su grešnici ružno postupali sa tvojim svetim udovima! Kako bi tvoja Majka, koja ti je neodvojiva, htjela vratiti tvoju bivšu ljepotu! Ja bih volio zakopati svoje lice u tvome i primiti tvoje u zamjenu, čak i udarce po obrazu, okaljanosti, pogrdne postupke i sve što je patilo na tvojem najsvetijem licu. Moj sine, ako želiš da ostanem živ, daj mi svoje patnje, inače ću umrijeti."

Tvoja bol, Majko, je tako velika da ti prijeti da te preplavi. Oduzima ti govor. Ti si uništena kada staješ pred trupom svoga sina. Koliko sam žao! Vi anđeli nebeski, dođite i podignite moju majku! Njena patnja je nemjerljiva, vode jada ju poplavljuju, uistinu, one žele da je zakopaju u svojim valovima tako da gotovo nema više vitalnosti. Samo božja volja slomi ove valve i daje ti novu vitalnost.

Opet poljubljuješ usne svoga pokojnog Sina, osjećaš gorčinu žuči od koje su usne Isusove okusile, i plačući si otišla:

"Moj sine, daj svojoj majci još jednu riječ! Je li moguće da više ne čujem tvoj glas? Sve riječi koje mi si rekao u životu bile su strijele koje su ranile moje srce bolom i ljubavlju. Ali sada kada te vidim mrtva, ove strijele počinju se kretati i učiniti me da umrem opet i opet, kao da žele reći:

'Više nećeš čuti svoga Sina, više nećeš čuti slatkozvučni zvuk Njegova glasa, melodičnost Njegovog Stvoriteljskog Riječi koja je učinila tvoje srce rajem svakim putom kada ju je izgovorio.'

Sada mi je raj izgubljen i nema mi više ostalo osim gorčine boli. O Moj sine! Ja bih ti dala svoj jezik da oživljavam tvoj, da mi kazuješ što si patio u svojoj žednoj želji i kroz gorčinu žuči; da mi poučavaš kakve radove iskupljenja si preuzeo, koje molitve si izgovorio. Ako čujem tvoj glas u svojim molitvama i činovima otkupnje, tada će moja bol biti podnosljivija i tvoja siromaška majka može živjeti kroz tvoje patnje."

Moja boli Majko! Sada vidim da ti je u brzi jer oni oko tebe žele zatvoriti grob. Opet uzimaš Isusove ruke u svoje, pritisne ih na srce i učini njihove rane i bol koju su patile svojom vlastitom. Zatim pogledaš na noge Isusa, razmatraš okrutne rane nanesene klinovima, i učini ove rane, da, same noge svoje vlastitim, tako reći, kako bi s nogama Isusovim išla za grešnicima i spasila ih iz pakla.

Anksiozna majka! Sada vidim kako se opraštaš od probodenog Srca Isusova. Ovde si stala. Ovo je posljednji udarac kojeg će primiti srce tvoje matere. Dok želi skočiti iz prsa zbog intenzivnosti ljubavi i boli, osjeća potrebu da učinim najsvetije Srce tvoga Isusa svojim vlastitim i s njime Njegovu ljubav koju su mnogi odbili, Njegova vruća želja kojoj ljudska neznanost ne odgovara, Njegovu bol i probod. Vidiš duboku i široku ranu u Njegovu srcu i pritisnute usne na krv koja iz nje teče. Kao da si od Njega dobila život, sada osjećaš snagu unutar sebe za boli razdvajanje. Nakon što si još jednom objela svoga Isusa, dopušti velikom kamenju zatvoriti grob.

Ali molim te, moja Majko, suzama ti se molim, ne dozvoli da nam Isus bude sklonjen iz pogleda ni na trenutak još. Čekaj dok se ne zaključam u Isusa kako bih primila Njegov život unutar sebe. Ne možete li živjeti bez Isusa Vi, Bezgrješna, Sveti, puna milosti, a kamoli ja, slaboća sama, nesrećnica, bezdan grijeha? O žalošna Majko, ne ostavljaj me samu! Uzmi me s sobom, ali prvo isprazni me od sebe da bih potpuno u sebi držao Isusa, kao što si Ti ga primila u sebe. Preuzmi sa mnom svoju dužnost majke koju ti je Isus povjerio na križu. Neka moja ekstremna siromaštvo napravi proboj u tvoje materinsko srce. Potpuno me zaključi u Isusa i potpuno zaključi Isusa u mene.

Zaključaj mi misli o Isusu u umu, da ne bi nikakva druga misao našla ulaz u mene. Zaključaj mu očima moje, da me više ne biva izvan mog pogleda; Njegovo slušanje u mojem, da ga uvijek čujem i ispunjavam Njegovu najsvetiju volju u svemu; Njegov lik u mom, da kada gledam Njegov lik, obličan ljubavlju prema meni, imam sažaljenje na Njega i činim pokoru; Njegov jezik u mom, da govorim, molim se i učim jezikom Isusovim. Zaključaj mu ruke s mojim, da svaki pokret koji činim i svak rad koji uradim ima život od djela i pokreta Isusa; Njegove noge sa mojima, da svaki korak kojeg napravim donosi život, snagu i spasenje svemu čovjeku.

Zadrži također Njegovo srce u mom i neka živim od njegove ljubavi, njegovih svetih želja i patnji. Uzmi zamrznutu desnu ruku tvoga Isusa, daj mi posljednju blagoslov s njom i tek tada dozvoli da mu se tijelo zatvori u grob. Grob je zatvoren.

Počinješ hodati dalje, ali staješ kao okamenjena, da bi rekla opraštaj sa zadnjim pogledom. Moja majko, probodena bolju, s Tobom se i ja oprašćujem od Isusa. Plačući patim s Tobom i pratim Te u Tvojoj gorkoj osamljenosti. Želim ostati uz Te da Ti ponudim riječ utjehe i pogled sažaljenja za svaki boli udah koji izlažeš iz grudi. Želim suziti sve tvoje suze, a kada vidim kako ti silazi snaga, držat ću te u svojim rukama.

Sada si nadljudskom snagom odvojila se od groba svoga Sina i vratila se u Jeruzalem istim putem kojim si došla. Ali ne brzo što si napravila nekoliko koraka, trčiš na križ na kojem je Isus mnogo patio i umro. Obgrli ga, a kada vidiš da još uvijek crveni krvju, svu bol koju je Isus podnio na njemu obnovi u Tvojem srcu. Budući da više ne možeš zadržati svoju boli, vikneš u svojoj nesagledivoj boli:

"O Krizu, zašto si bio tako okrutan prema Mojem Sinu? Ni u čemu nisi poštedio njega, u svemu si bio neumoljiv. Nije mi dopustio, boli bolnoj Majci, da mu dajem ni kap vode kad je htio piti, a jedino ocat i žuč su podavani njegovom žeđnom ustima. O moje srce probodeno bolju umiru! Kako bih voljela pretvoriti Moje Srce u osvežavajuće piće da mu namoči usne i utoli žeđu, ali na žalost morala sam saznati da me odbijaju. O okrutni ali svet Krizu, ti si posvećen, čak obožen dodirom Mojeg Sina! Pretvori onu okrutnost kojom si ga tretirao u milosrđe prema siromašnim smrtnicima. Radi patnji koje je Moj Sin podnio na tebi, moli za milost i snagu za sve trpeće ljude da nitko ne bude izgubljen u svojim križevima i mučama.² O kako su mi drage duše! Koste me one život Mojeg Sina, Koji je također Bog. A ja, njegova Majka i Suotkupiteljica ljudskog roda, ostavljam ti duše kao nasljedstvo, o svet Krizu! Sada te poljubim prije nego što se rastanemo."

Siromašna majko, koliko sam žao za Tobom! Na svakom koraku susrećeš nove patnje. Kako one nerazmjerno rastu, njihove valovi postaju sve gorče, poplavljuju te i potapaju u njima, a svaki trenutak misliš da moraš umrijeti. Sada si došla na mjesto gdje si susrela Isusa pod težim teretom križa, iscrpljenog, prekrivenog krvlju, s grmljem trnja na glavi, koji su se pri udaru o kriz ubijali sve dublje i izazivali mu agoniju. Ovdje na ovome mjestu, očima Isusa tražili su Tvoje saosjećanje dok su se susreli s Tvojim. Ali vojnici ga potjeraju naprijed da bi ih lišili toga utješaja. Pustili su ga pasti, a svaki pad izlijeva novu krv. Još uvijek vidiš, majko, ova mjesta mokra krvlju i prostrljena na zemlji da poljubi crvenkastu od krvi tlo, čujem Te kako kažeš: “Moji anđeli, dođite i sačuvajte ovu krv da ne bi ni kap bila potrgnuta pod noge i profanirana!”

Tužna majko! Daj mi ruku da te dižem i sjetim se drugih patnji koje čekaju. Gdje god tvoja stopa stane, tu su tragovi krvi i podsjetnici na Isusove patnje. Sada ubrzavaš korake i zaključuješ sebe u Gornju sobu. I ja se zaključujem s Tobom, jer moj cenakel je Sveto Srca Isusa. U ovome srcu, gdje ti također boraviš, želim stajati uz Tebe u ovoj sati najgorče odjele, jer ne mogu ostaviti te samu u takvim patnjama.

Opuštena majko! Ja sam takođe Tvoje dijete koje ne može živjeti samo, koje ne želi živjeti samo. Uzmi me u svoje majčinske ruke, pokazuj se kao majka, jer mi je potrebna upućivanja, pomoć i snaga. Pogledaj moju sirotinju i prolijevi bar jednu suzu nad mojim ranama.³ Ako me vidiš čak i raspršenog, onda me pritisni na svoje majčinsko srce i pozovi život Isusa nazad u mene.

Tužna Majko, koliko duboko osjećam sažaljenje za Teбом, jer je Tvoj bol neizreciv! Želio bih se transformirati u jezike, u glasove da bih Ti izrazio svoju suosjećanost. Ali o, moja sažaljivost je beznačajna pred takvim patnjama. Zato zovem anđele, pozivam Presveto Trojstvo i molim ih da Te okruže svojim nebeskim harmonijama, svojom nebeskom radosti i ljepotom, da Ti pokažu svoju sažaljivost i olakšaju Tvoj intenzivan bol; da Te nose u naručje Boga i transformiraju sve Tvoje patnje u ljubav.

Tužna Majko, sad još jedna molba u ime svih ljudi i radi patnji koje si pretrpjela, posebno u Tvom gorkom napuštanju: Pomozi mi u trenutku moje smrti, kada će se moja siromašna duša naći sama, napuštena od svega i mučena tisućama strahova i briga. Tada dođi i vrati mi društvo koje sam Ti često pružao u životu. Dođi mi u pomoć ovom času, stoji uz mene i protjeraj zlog neprijatelja. Očišti moju dušu svojim suzama, pokriji me krvlju Isusovom, obuci me u njegove zasluge, ukrasi me njegovim bolovima i svim njegovim djelima i patnjama. Nek se sve moje grijehe izbrisu snagom Kristova patnja i Tvojih boli te nek budem potpuno oprošten. Kad onda izdahnem posljednji dah, omotaj me u svoje naručje, uzmi me pod svoj zaštitni plašt, sakrij me od pogleda zlog neprijatelja, odnesi me letom na nebo i postavi me u naručje Isusovo. Slažete se s tim, moja majko?

Molim Te također da vratiš društvo koje sam Ti danas pružio svima onima koji umiru. Pokazi se kao majka svakom od njih, jer su u opasnosti i potreban im je veliki pomoć! O ne odbaci nikome svoju materinsku ljubav i brigu!

Još jedna riječ za oproštaj: Kada Te ostavljam, molim Te da me obuhvati u Sveto Srca Isusovo. Kad poljubim Tvoje majčine ruke, daj mi svoj blagoslov. Amen.

Marijo s dijetećem slatkim, Svoj nam svaki blagoslov daj!

Razmatranja i prakse

od Sv. oca Annibalea Di Francie

Nakon svoje smrti, Isus je želio biti ranjen kopljem radi ljubavi prema nama. A mi—dajemo li se da nas rani u svega ljubav Isusa; ili dajemo li se da nas rane ljubav stvorenja, užici i privrženost samima sebi? I hladnoća, tama i mortifikacije, unutarnje i vanjske, su rane koje Gospodin nanosi duši. Ako ih ne uzimamo iz Ruku Boga, ranjavamo sebe, a naše rane povećavaju strasti, slabosti, samoljublje—in kratkim riječima, sve zlo. S druge strane, ako ih uzimamo kao rane napravljene od Isusa, On će u te rane staviti svoju Ljubav, svoje Vrline i svoj Lik, što će nas učiniti dostojnim njegovih Poljupaca, Nježnosti i svih strategija Božanske ljubavi. Te rane će biti neprekidni glasovi koji će ga zovati i prisiljavati da stalno boravi s nama.

O moj Isuse, nek je Tvoje koplje moja straža koja me brani od svake rane stvorenja.

Isus se daje skinuti s križa u naručje svoje Mame. A mi—dajemo li sve svoje strahove, svoj skepticizam i brige u ruke naše Majke? Isus je odmarao na koljenima svoje Božanske Majke. A mi—dajemo li se da nam Isus odmori tako što odbacujemo svoje strahove i uzbuđenja?

¹ Kad je Marija, preplavljena bolom, izgledala kao da umire, pogled njezina Sina dao joj je snagu da opet živi.

² Ova molba je opravdana jer neki ljudi bogohulno govore o Bogu u križu i patnji, očajavaju se i uzimaju si život.

³ Rane tijela i rane duše, jer samotnica je decenijama bila vezana za svoju bolničku postelju i dijelila Saviorovu patnju oko šezdeset godina.

Žrtva i Zahvalnost