Dvadeset i četiri sata Patnje naše Gospodina Isusa Krista

Dvadeset i četiri sata Gorke Muka našega Gospodina Isusa Krista po Luisi Piccarreti, Maloj Kćeri Božanske Volje

† Dvadeset i treća sata
Od 15 do 16 POPODNE †

Probodanje Isusove strane kopljem. Sizanje sa križa

Priprema prije svakog sata

Moj umrli Spasitelju! Priroda je izdahnula bolan vrik pri tvojem prolasku i žalila se na Tvoju boli smrt, prepoznavši Te kao svoga Stvoritelja.¹ Anđeli kruže oko Tvog križa u hiljadama i hiljadama, žaleći se za Tvoju smrt, obožavajući Te kao pravoga Boga i prateći Te u Limbo, gdje Ti blagoslovljavšete one brojne duše koje su čekale na tvoje dolazak stoljećima i milenijima.

Moj Isuse! Ne mogu se odvojiti od križa, ne možem dovoljno poljubiti Tvoje svete rane, koje mi govore s ustrajnim elokvencijom koliko si me volio. Kad vidim tvoje izmučeno tijelo, rane tako duboke da su Ti kosti golih, oh, onda mislim da moram umrijeti. Želim otići Tvoje rane mojim suzama, želim tevoliti toliko duboko da će moja ljubav izliječiti njih i vratiti Tvojoj ljudskoj prirodi, koja je potpuno neprepoznatljiva, njenu prirodnu lijepotu. Želim donirati svoju krv da bi se ispunile tvoje anemične vene i pozvati Te natrag u život.

Moj Isuse, što ljubav ne može učiniti! Ljubav je život. Želim ti dati život svojom ljubavlju. Ali ako moja nije dovoljna, onda mi daj Tvoju ljubav, s kojom mogu sve učiniti. Sigurno ću moći dati život Tvojoj najsvetijoj ljudskoj prirodi.

Moji slatki Isuse! Čak i nakon tvoje smrti želiš mi pokazati, čak dokazati da me voliš i pripraviti mjesto za mene u svom Srcu. Dolazi vojnik koji, poslušujući višu vlast, želi se uvjeriti o Tvojoj smrti. Otvara Tvoju stranu kopljem, nanosi duboku ranu i probada Ti srce. Ti, moja ljubavi, izlivaš posljednje kaplje krvi i vode koje još sadrži tvoje ljubazno srce. Oh, što ne govori ova rana, koju je otvorila ljubav! Čak i ako su Tvoji usni zamolčali, Tvije srce još uvijek govori, i ono mi govori:

"Moj dječaku, nakon što sam sve odustao, želio sam otvoriti mjesto utjehe u svom Srcu za sve duše kroz ovo koplje. Ovo otvoreno srce će neprekidno zovati sve: 'Dolazite kod mene ako želite biti spaseni.' U ovom srcu ćete naći svetost i postati sveti, u njemu utjehu u patnji, snagu u slabosti, mir u sumnji i družbu u napuštenju. Vi duše koje žudite za ljubavlju prema meni, ako stvarno želite voljeti mene, onda dođite i nastanite se u ovom srcu mom. Ovdje ćete naći pravu ljubav prema meni, sjajne plamene koji će vas zapaliti i potpuno potrošiti. Sve ima svoj centar u ovom srcu. Ovdje su moji sakramenti, ovdje je moja Crkva, ovdje je puls njenog života i život svih duša.' U ovom Srcu osjećam i profanacije Moje Crkve, napade njenih neprijatelja, strijele koje ju pogađaju, patnje Mojih djece koji su potrčani. Da, nema uvjede kojeg ovo moje srce ne osjeti. Zato, moj dječaku, budite svoj život u ovom srcu mom, brani me, iskupljuj me i vodi me k njima."

Moja ljubavi! Ako ti je koplje ranilo Tvoje srce za mene, molim te da i moje srce, moje sklonosti, želje i cijelo biće rani tvojom rukom. Neka ništa u meni ne ostane neranjeno od tvoje ljubavi. Ujedinjujem ono što patim s ogromnim patnjama naše drage Majke Marije, koja je, kad je vidjela Tvoje srce probodeno, bila blizu smrti od boli i ljubavi.

Moje Isuse, u ovom tvojem probodenom srcu ću pronaći svoj život. Sve što mi treba da bih mogao raditi, uzimam iz ovog srca. Tada moji misli više neće biti samostalne, i ako dođu, učinit ću ih svojim. Moja vlastita volja također više neće biti samostalna, i ako se pokrene, držat ću se tvoje. Moja vlastita ljubav će umrijeti. Ako oživi, uzimam tvoju ljubav. Isuse, cijeli je život moj život. To je tvoja volja, a to je i moja volja.

Skiđanje s križa

Moje Isuso koji si umro u smrti! Vidim da su učenici žurili da te skidnu sa križa. Josip iz Arimateje i Nikodem, koji su se sakrivali od tada, sad žele dati ti častan pokop, pun hrabrosti i bez straha od čovjeka. Zato uzimaju čekić i klešta da ispune sveto i ipak tako tužno zadatka otpuštanja te sa križa, dok tvoja majka, probodena bolom, širi svoje ruke da te primi na svoj krilo.

Moje Isuso! Dok te skidaju s križa, i ja želim pomoći tvojim učenicima i držati tvoje sveto tijelo. S tvom svetom majkom ću ti se klanjati, pokazati ti blagost moje ljubavi i zatim zaključiti sebe u tvojem srcu, nikad ga više ne napustivši.

Razmišljanja i vježbe

od sv. oca Annibalea Di France

Nakon njegove smrti, Isus je želio da bude ranjen kopljem iz ljubavi prema nama. A mi—dali se pustimo da nas rani u sve ljubav Južnog Iza; ili možda se radije pustimo da nas rane ljubav stvorenja, užici i privrženost samima sebi? Tako hladnoća, tama i mortifikacije, unutarnje i vanjske, su rane koje Gospodin nanosi duši. Ako ih ne uzimamo iz Ruku Božjih, mi sebe ranjavamo, a naše rane povećavaju strasti, slabosti, samoljublje—in kratkim riječima, svako zlo. S druge strane, ako ih uzimamo kao rane koje nam nanosi Isus, On će u te rane stavljati svoju Ljubav, svoje Kršćanske vrline i svoj Lik, što nas čini dostojnim njegovih Poljupaca, Nježnosti i svih lukavstava Božanske ljubavi. Te rane će biti neprekidni glasovi koji će ga zovati i prisiljavati da stalno boravi s nama.

O moj Isuse, neka tvoje koplje bude moja straža koja me brani od bilo koje rane stvorenja.

Isus se dopušta da ga skine s križa u naručje svoje Mame. A mi—dali položimo sve naše strahove, dvojbe i brige u ruke naše Mame? Isus je odmarao na koljenima svoje Božanske Majke. A dali pustimo Iza da odmori odbacujući naše strahove i uzbuđenja?

Svi: Moja Mama, s Materinim rukama ukloni iz mojeg srca sve što može spriječiti Isusa da odmara u meni.

¹ Zemlja se potresla, stijene su pukle, grobovi su se otvorili, mrtvi su uskrsli i zavjesa hrama je rastrgala se.

Žrtva i Zahvala