Ujutro, dok sam se molila, anđeo me odveo u purgatorij. Dok sam prolazila kroz purgatorij s anđelom, vidjela sam skupinu епископа. Bila je to prilično velika skupina. Svi su bili odjeveni u sve priestlyčanstvene odjele, izgledali su vrlo tužno, pružajući ruke s otvorenim dlanovima.
Prišli su mi i rekli: „Svi smo mi biskupi. Možete li nam pomoći?“
Rekla sam: „Vau, toliko vas je!“
„Što ste učinili da ste svi ovdje?“ upitala sam ih.
Rekli su: „Valentina, bili smo neposlušni. Nismo razgovarali s ljudima o pričestivanju na ruke. Nismo im rekli da je ne smiju dodirivati. Naš Gospodin je tako svet da nitko ne bi trebao dodirivati Njega, nitko Ga ne bi trebao primati na ruke. Niste dostojni.“
„Trebali smo reći ljudima istinu, ali nismo. Sada moramo ostati ovdje i patiti, i moramo ostati ovdje sve dok to ne promijene u svijetu.“
„Kada se promijeni i dopusti se samo pričestivanje izravno na jezik, i da nitko ne dodiruje Svetu pričest, tada ćemo biti oslobođeni. Do tada moramo biti ovdje.“
Tada sam razumjela zašto su im ruke stalno bile ispružene s otvorenim dlanovima. To je dio njihove patnje jer su govorili ljudima da pričestvuju na ruke.
Jučer ujutro, Gospodin Isus je rekao: „Ne postoji niti jedna crkva na svijetu koja Me ne vrijeđa. Svaka crkva Me vrijeđa.“